Od Fine i ovrha stradaju neupućeni i naivni. Oni financijski malo vještiji imaju račune i na imena djece, otvorili su za par stotina dolara offshore poduzeće….

U Europi i zemljama Europske unije blokade privatnih i poslovnih bankovnih računa ne postoje i blokiranje računa kao što to radi naša FINA je nezamislivo. Također automatske naplate raznih naknada s tekućih i poslovnih računa, koje rutinski čine hrvatske poslovne banke, također su protuustavne.

Banke ne smiju uzimati tuđu imovinu; ne smiju ni same ‘skidati’, naknadu za vođenje računa a da ne pitaju svog komitenta. Mogu poslati fakturu i tražiti da se to plati, ali po Ustavu se to ne smije i ne može raditi automatizmom. Račun i novac na računu su nedodirljiva, Ustavom zaštićena privatna imovina. Tako je u svim zemljama EU!

Kome mi pripadamo i zašto samo kod nas postoji FINA?

Je li FINA zapravo nastavak SDK-a odnosno atavizam iz doba komunizma, kada su poslovni računi poduzeća bili ‘općenarodna imovina’? Osamostaljenjem Hrvatske SDK je promijenio ime u Zavod za platni promet (ZAP), da bi se nakon toga nazvao Financijska agencija, odnosno FINA. FINA podsjeća na HRT koja bez ikakve zakonske osnove naplaćuje obveznu preplatu.

U Europi ne postoje blokade računa, ne postoji ni institucija poput hrvatske Fine.
Dok u europskim zemljama platni promet obavljaju isključivo banke, u Hrvatskoj je ostao specifični “hibridni” sustav u kojem je, uz banke, i FINA i dalje uključena u platni promet.

FINA danas obavlja sve i svašta: od platnog prometa, preko blokada i provođenja ovrha, do predstečajnih nagodbi i vođenja upisnika sudskih i javnobilježničkih osiguranja.

Položaj, uloga i ovlasti Fine moraju se preispitati jer ona svojim postupcima nanosi i velike štete realnoj ekonomiji: blokirana poduzeća ne mogu se javljati na natječaje, imaju knjigovodstvene obveze prema Fini kakve ne postoje nigdje drugdje u svijetu (npr. podnošenje kvartalnih i polugodišnjih bilanci), moraju joj skupo plaćati nepotrebne ‘papire’ koje ona sama propisuje, kao što je BON-2.

Posljedica svega toga je da građani i poduzetnici bježe od suvremenih financija i kredita, traže da im se plaća isplaćuje u gotovini na ruke, posluju primitivnim barterom, bježe u sivu ekonomiju i boje se potrošnje i kupovanja… A svaka lipa manje koju hrvatski građani potroše, lipa je manje koju hrvatska privreda zaradi.
Europa zna: Samo otvoren račun znači podmirenje duga

Ideja da se blokira račun dok se ne podmiri dug na psihološkoj je razini jednaka ideji da se ljudima blokira disanje dok ne počiste kuću. Europska civilizacija odavna je to shvatila, hrvatsko društvo još nije. Ali, kako onda ipak naplatiti potraživanja, kako zaštititi vjerovnike od namjernog neplaćanja kućnih računa i poslovnih faktura?

U zemljama EU obvezno je tzv ‘poravnanje’: svaki dužnik koji ne može platiti dug mora o tome nakon 60 dana obavijestiti trgovački sud i odmah poslati vjerovnicima ponudu za nagodbu.
Ako se uspiju nagoditi, to se upisuje na sudu pa to svi mogu vidjeti, ali dužnik nastavlja poslovati i živjeti. Bez nagodbe slijedi stečaj.

U Europi, vjerovnici pomažu dužnicima da se izvuku iz dugova. U biti, to znači da vjerovnici shvaćaju i prihvaćaju i vlastitu odgovornost kada daju uslugu. Blokada bankovnih računa nije ništa drugo nego institucionalizirano financijsko nasilje.

Od Fine i ovrha stradaju neupućeni i naivni. Oni financijski malo vještiji imaju račune i na imena djece, otvorili su za par stotina dolara offshore poduzeće (pa i vlastitu banku!) na Kajmanskom otočju, osnovali su tvrtke kćeri, zaklade i udruge građana… Ukratko, imaju mnoštvo računa za koje vjerovnici i javni bilježnici ne mogu znati.

Osim toga svaki građanin Europske Unije moći će otvoriti tekući račun bilo gdje i u bilo kojoj banci, i preko njega poslovati i plaćati na teritoriju čitave Europske Unije.

Hoće li Fina blokirati i račune i kreditne kartice hrvatskog građanina na primjer u Finskoj? U Portugalu? U Španjolskoj? Teško… Krajnji je čas da se blokade privatnih i poslovnih bankovnih računa i u Hrvatskoj onemoguće pa da se i tu uvedu režimi plaćanja kakvi postoje drugdje u Europskoj Uniji.

Na kraju postavlja se logično pitanje: Zašto ni u jednoj drugoj zemlji EU ne postoji FINA? Kome mi zapravo pripadamo?

Je li FINA, kao što mnogi govore, zapravo privatna korporacija u vlasništvu gremija? Znaju li to zastupnici u Saboru?