BlogFoto vijestIzdvojenoVideo

FOTO|VIDEO LJUBLJANA Jesensko popodne provedeno u šetnji slovenskim glavnim gradom

Jedan drugačiji stil i način života...

Sjedam u auto, točim full tank goriva (veselim se rijetkom prizoru), kupujem vinjetu (tjednu) za 116 kuna i krećem na prijelaz Dubrave Križovljanske. Destinacija: Ljubljana.

Prelazim granicu, prođem Ptuj i čeka me 108 kilometara ‘ravnice’ prema Ljubljani. Pojačam muziku i samo gas.

Na autocesti vidim kako ih ja zovem “spomenici nekih davnih vremena” odnosno naplatne kućice koje gotovo da više i nisu u funkciji.

Nakon točno dva sata stižem u Ljubljanu i odlučujem popiti kavu.

Odlična kremasta kavica taman sjeda za dobar početak dana. Primam u ruke “Slovenske novice” (novine) i čitam vijesti. Jedna od njih je da će Janica Kostelić postati mamica. Na radiju voditelj priča kako su od 15.11. u Hrvatskoj obavezna svijetla za sva motorna vozila. Plaćam kavu s mlijekom 1,20 eura, konobarici dobacujem komentar da je kava izvrsna. Prilikom izlaska iz kafića primijetim na ulaznim vratima oglas u kojem se traži osoblje. Pomislim, imaju isti problem kao i mi. Hmm..

Krećem pješice prema gradu. Podignem pogled prema nebu i vidim bijele tragove aviona. Taman za jednu kratku i brzu partiju “križić-kružića”.

Na kraju ulice pogled vuče na šumske obronke. Iako je Ljubljana po broju stanovnika upola manja od primjerice Zagreba, ovo je bio jedini dio koji me na trenutak podsjetio na naš glavni grad.

Od svih ulica u centru Ljubljane parkiram auto upravo u Ulicu stare pravde. Sat vremena parkinga ovdje ćete platiti 0,70 centi. Vožnjom kroz grad pogled mi seže na ljubljanski dvorac iznad grada, a prolazom kroz Zmajski most (zmaj i dvorac inače su svojevrsni simboli ovo grada) pomislim: “Ovdje moram stati”.

Krećem u svoju šetnju bez imalo plana. Ne vodim previše računa o povijesti ovog mjesta već pokušavam doživjeti Ljubljanu kao onaj Google Maps čovječuljak kojeg je netko samo ovdje ubacio. Hodajući primijetim podzemne kontejnere i nakon nekoliko sati prvi puta mi pada na pamet moj Varaždin. Tako će jednog dana izgledati i moj grad. No, 10 sekundi kasnije ne trošim više ni vrijeme ni misli na to. Ipak, lijepo je vidjeti u praksi kako budućnost izgleda.

Stižem na mali trgić odmah podno dvorca. Lagani žamor ljudi s obližnjih terasa gotovo da je nečujan. Poput vode u fontani. Sve djeluje mirno i spokojno, a osjećaj je nevjerojatan. Već ovdje mi je jasno da me čeka uzbudljiv obilazak.

Kod Lutkovnog gledališća pogled mi skrene udesno i vidim uspinjaču koja vodi do dvorca.

Po putu sretnem ovog jedinog “žicera” u čitavoj Ljubljani.

Cijena uspinjače od 4 eura i nije tako strašna no ipak odlučujem stići do dvorca pješice. Dakle, imate sljedeće opcije: uspinjaču, pješice ili automobilom. Odluka je na vama.

Prema dvorcu primijetim uređen parking odmah do njihovog placa. Posebne oznake za motore i električne automobile. Po putu sam imala prilike vidjeti električne punionice, a na moje iznenađenje ovdje se u velikoj mjeri i koriste.

Krećem se uskom uličicom koja me podsjeća na uspinjanje prema dvorcu u Ptuju. Srećem velik broj kineskih i ostalih stranih turista.

Ovdje zastanem i pomislim: “Evo uspomene na Jugu!”, no ovaj dućan je bio jedino što me podsjetilo na ta davna vremena. Nostalgična. Ne zbog Juge nego zbog Ponyja kojeg sam nekada vozila i ja.

Nakon 10-tak minuta uspinjanja stižem podno dvorca, a u međuvremenu zastajem par puta diveći se pogledu na čitavu Ljubljanu. U jednom trenutku čujem crkvena zvona, ali u melodiji. Pobjegne mi smiješak i pomislim u sebi: “Ovo je svijet po mojoj mjeri.” Ponekad te sitnice toliko razvesele, iako ništa nema smisla, ti si sretan.

Šetnja oko dvorca podsjeti me na park Schönbrunna. Rekreativci trče, uživaju u zraku, tek malo zastanu da se dive pogledu. Vrijeme je idealno jesensko. Ni prevruće ni prehladno. Doduše, s vremena na vrijeme zapuhnuo je jak vjetar.

Stižem s prednje strane dvorca i stanem. Gledam blagajnu, ljudi koji tamo rade gledaju mene. I dalje stojim, oni i dalje gledaju. Naime, nisam bila sigurna koliko se plaća ulazak. Nakon nekog vremena shvatim da se ne plaća ništa osim ako ne želite dodatne obilaske tipa ulazak u određeni muzej i slično. Izgleda da je nametnut strah od plaćanja svega i svačeg pošao s menom i ovdje.

Naravno, turisti na svakom koraku…

Unutar dvorca nalazi se malen trg okružen kafićima i restoranima gdje se može popiti piće ili pak pojesti nešto. Žena koju sam ovom prilikom uslikala s leđa ostavila je slučajan i poseban utisak nekog mirnog načina života ovdje. Kao da briga nema. Ne bi se usudila reći “kao da je vrijeme stalo” jer to svakako nije.

Ljubljana je itekako živ grad. Grad s dušom.

Za ulazak u “Zmajevo gnijezdo” potrebno je na ulazu i blagajni platiti ulaznicu.

Ovo je prikaz vanjske otvorene tamnice. Duboka jama iznad koje su stajale rešetke.

Obišla sam dvorac dovoljno da steknem neki opći dojam prostora, spuštam se lagano prema gradu no još uvijek nemam neki određeni pravac ni cilj. Pomislim, što bude bit će…

Spuštam se u centar grada. Ljudi čekaju na autobusnih kućica buseve, a u međuvremenu čitaju lokalne novine koje se nalaze na zgradi upravo tih istih lokalnih novina.

Stižem do Zmajskog mosta. Impresivan je u svakom pogledu. Podsjeća malo na Budimpeštu samo što nisu lavovi već zmajevi.

Duh ulica vuče na Amsterdam (ne misleći pritom na Red District 🙂 ).

Sve je puno, puno opuštenije….

Umjetnost na ulicama Ljubljane ostavila me u potpunosti bez teksta. Nema onih tipičnih glava nekih tamo palih boraca, već umjetnost kakvu sam dosad viđala samo putem interneta pitajući se “Pa gdje je to?”.

Naravno, kao svaki ponosan Varaždinac i Hrvat ne možeš ne uslikat ponovo podzemne kontejnere. Za bio otpad.

Stižem na “špicu”, odnosno na Mesarski most. Koliko sam stigla primijetiti muzika koja se ovdje sluša uglavnom je komercijalna i elektronska. Cijena kave kreće se od 1 eura za espresso, pa do 1,50 eura za šalicu kave s mlijekom.

Pogled mi vuče ponovno na ljubljansku umjetnost: skulpture razgrađenih ljudskih tijela. Obzirom da sam već dugi niz godina obožavatelj rada H.R. Gigera, imam osjećaj kao da sam u šetnji  nekom njegovom postavom. Ili barem Luisa Roye. U svakom slučaju hodam oduševljeno po špici dahtajući kao malo sretno pseto.

Kod ovog mosta stoje dobro već svima znan koncept ljubavnih lokota. Nisam neka romantična duša i pomalo su mi lokoti svojevrstan klišej no u tom trenutku shvatim da stojim na staklenom podu odmah iznad rijeke. Opet “sitnica” koja me iznimno razveseli. Pomislim, sada već naširoko hodam s nekim blesavim osmijehom na licu, no, briga me.

Naravno, nekoliko metara dalje od skulpture stoji – druga skulptura! Ponovno po mom guštu!

Na mostu uočim prolaz, prolaz koji vodi ispod mosta. Ovdje možete pričekati brodicu. Brodicu koja će vas provesti Ljubljanom.

Fascinantno kako arhitekti ovog mosta nisu dozvolili rušenje drveća. U mostu su napravljene rupe da drveće može i dalje nesmetano rasti.

Odmah pri silasku s Mesarskog mosta nailazim na vjeran prikaz razgovora između dvoje ljudi. Jedan s nosom para nebo dok drugi radi “facepalm”. Ne. Naravno da se šalim, ovo samo radi moja mašta.

U svakom ovom prolazu možete naići na što god vam srce poželi. Sendvič bar, toast bar, dućan s orašastim plodovima, restorani, slastičarna, medičarna, čokoladarna… Svakim korakom oduševit će vas neki miris. Kada ćete stići do kraja nećete vjerovati što su sve vaša osjetila upravo prošla.

Možete zastati i popiti vode. Pogled će vas namamiti ponovno na rijeku. Inače, ispod mosta nalazi se i javni WC za čije ćete korištenje platiti 0 centi, dakle ništa. A razveselit će vas što je sve uredno i čisto.

Franjevačka crkva i spomenik na Prešernovom trgu moja su sljedeća destinacija. Privukao me zvuk harmonike, odnosno harmonikaša koji svira slovensku tradicionalnu muziku.

Već s druge strane čuje se zvuk beatboxa. Mladić u svojem stilu zabavlja prolaznike. U njegovu kapu stavljam svu svoju ‘siću’ koju u tom trenutku posjedujem. Mladić se ljubazno zahvalio i nastavio dalje.

No, zbog oblika ulica i skupocjenih dućana uskoro ću imati osjećaj kao da sam u Italiji. Najednom me sve počelo podsjećati na ulice Venecije ili Verone.

Stižem na Čiril-Metodov trg i sjetim se kako sam nedavno pročitala jedan Večernjakov blog u kojem su reporteri pitali jednog domaćina koliko u Ljubljani imaju fontana obzirom da ih je u Zagrebu 86, a novih oko 30-tak. Čovjek im je odgovorio: “Koliko znam, mi imamo jednu. Kod Mjesne hiže. Stara je, valjda, 200 godina”.

Enough said.

Ovo su jedna od najpoznatijih ljubljanskih vrata na ljubljanskoj katedrali. Impresivna svojim izgledom i veličinom privlači pozornost svakog turista. Brončana masivna vrata prikazuju polaganje tijela Isusa Krista. Više o samim vratima možete pročitati: Ovdje.

Naravno, usporedba za kraj

Nakon ovog kratkog obilaska Ljubljane teško je bilo vratiti se kući. Dom je dom, naravno. No, ono što je mene posebice iznenadilo jest činjenica da “samo” 200 kilometara od tog mog doma postoji UREĐEN PRAVI EUROPSKI GRAD. Grad kakav i treba biti u 21. stoljeću.

Slovenija je oduvijek bila više-manje geografski u boljem položaju. Barem što se ratova tiče. Ovdje se zaista osjeti ta neopterećenost. Nezamislivo mi je da itko ovdje vodi na dnevnoj bazi polemiku gdje su bili ’45 ili ’91. Naravno da se prošlost ne smije zanemariti. Ali za dostojan život vrijedan jednog čovjeka, u prošlosti se ne može živjeti. Nema napretka, nema mira ni blagostanja.

Svaka zemlja ima svoje probleme, nije ni ova savršena, ali doći ovdje i provesti samo nekoliko sati bit će dovoljno da uvidite kako zapravo uređen grad mora izgledati.

U Sloveniji je minimalna zakonski propisana plaća 850 eura. Konobari rade za 1000 eura i više. Za usporedbu, u Hrvatskoj je 462 eura…

Jedno je neosporno: Ljubljana će vam ponuditi odmor u pravom smislu te riječi i natjerati vas da usporite tempo života. Ono što je nama Hrvatima nezamislivo. Ovo nije slučaj gdje je “uvijek susjedova trava zelenija”.

Ovdje to uistinu i je.

 

Tags

Povezani Članci

Close