HrvatskaZabava

TRODIMENZIONALNA RAPSODIJA Priče iz davnina uz heroje nikad ne umiru, koronalnoj opasnosti usprkos

Rhapsody Of Fire danas jeste drugi, ali nije drugačiji bend i kao takav sigurno je mogao usrećiti one koji su bili uporni i čekali puno godina da ga vide

Zagreb – Koronavirus je posrao mnoge dobre stvari posljednjih tjedana u svijetu, na žalost ‘uzeo’ i ljudske žrtve, a nakon razbuktale epidemije u susjednoj nam Italiji, bilo je potpuno izvjesno da će svoje papke rastegnuti i na Hrvatsku.

Dakako da je u cijeloj toj priči daleko najvažniji ljudski život i da se sve radnje prvenstveno moraju preusmjeravati u tom pravcu.

Jasno je da u takvim okolnostima stradavaju i sve društvene ‘grane‘, prije svih gospodarstvo, kao i svi njegovi manji i veći segmenti, među koje svakako spadaju i kulturna događanja, gdje glazbeni koncerti imaju itekako značajnu ulogu.

Malo smo zastranili s uvodom i, naoko, udaljili se od glavne teme ovog izvještaja, no samo ‘na prvu’.  Naime, situacija s tim ‘koronarnim zlom’ direktno je utjecala na koncertna događanja u prvoj polovici ožujka u Hrvatskoj, a najdirektnije, rekli bismo na koncert talijanskog sastava Rhapsody Of Fire. Razlog – prva rečenica.

Naime, o mogućem otkazivanju tog koncerta počelo se pričati tjednima prije nego se trebao dogoditi. Ali do toga, spletom raznih okolnosti, među kojima i restrikcije koje su se intenzivirale dan nakon održavanja, ipak nije došlo.

Nadalje, ekipa iz benda tjednima uopće nije boravila u Italiji, s obzirom na to da je bila na turneji po Europi, a kako bi se situacija donekle, odnosno dodatno smirila, članovi glazbene karavane su se testirali i do prvog nastupa legendarnog tršćanskog metal benda u Hrvatskoj ipak je došlo. Odnosno do dva premijerna nastupa, jer je zagrebačkom, prethodio koncert u Šibeniku.

A taj je zagrebački, na kraju je ispalo tako, silom prilika bio posljednji na turneji do čijeg je prekida došlo iz poviše navedenih razloga. Zato je možda i bio odličan, za mnoge nezaboravan, bez obzira na sve neugodne konotacije koje su mu prethodile, a koje su nedvojbeno imale i utjecaja na odaziv publike.

Tales Of Evening
Symphonity

U maloj dvorani Boogalooa okupilo se oko 150 ljudi, koji su, da odmah to kažemo, napravili odličnu atmosferu tijekom nastupa svih triju bendova. Naravno, prije svih i prije svega zahvaljujući dojmljivim prezentacijama sastava Tales Of Evening, Symphonity i, u konačnici, Rhapsody Of Fire, no bilo je jasno da je publika željna ovakvog tipa koncerata, a proradilo je i ono ‘u inat svemu’. U biti, mnoge su se kockice posložile, a ambijent je, svemu usprkos, odisao pozitivom, pa drugačije niti nije moglo ispasti.

Večer je, kako se i priliči, otvorio sastav Tales Of Evening iz nama obližnje Nagykanizse i u pola sata na doista impresivan način proveo kroz svoje viđenje simfonija u power metalu. Na momente s dosta jakim ‘okusom’ popa.

Centralna figura je ‘sitna ali dinamitna’, vižljasta, rasplesana, nasmiješena i sugestivna, izražajno pozitvna pjevačica Ivett Dudás s jako lijepim, ispunjenim, zavodljivo-ženstvenim vokalima koji bez većih napora kombiniraju svjetlije i tamnije izražaje, na momente podsjećajući i na Kate Bush.

Možda nešto angažiranije klavijature ne bi bile na odmet, čisto zbog naglašavanja dramatike, no sve u svemu dobro je to zvučalo – vrlo kompaktno i sveobuhvatno.

„Dreaming Again“, „Shelterless Soul“ i „Miracle of Mine“ žešće su numere, a ona s najviše protočnih, pojednostavljenih melodija naginjućeg popa, bila bi „Delusion“.

Sve u svemu, poprilično dobar nastup i potvrda teze da bi na svaki koncert trebalo doći od prve predgrupe. Iako ih bilo više od jedne. Definitivno, Tales Of Evening je otkriće i ne treba sumnjati da su mnogi od nazočnih dolaskom kućama posegnuli u njihovu diskografiju koja do sad broji četiri studisska izdanja, zaključno s „A New Dawn Awaits“, starim nešto oko četiri mjeseca.

Set-lista:

  1. Intro
  2. Dreaming Again
  3. Shelterless Soul
  4. Delusion
  5. Miracle of Mine
  6. Winds Will Rise
  7. Rebellious Soul
  8. The Life I Had

Češki sastav Symphonity, usprkos tome što ima tek dva albuma, dojma smo, bio je nešto manja nepoznanica od prethodnika. I usprkos tome što je doživio gotovo cjelovitu rekonstrukciju, s obzirom na to da je u bendu jedini ‘originalac’ gitarist Libor Křivák.

Najveća promjena je na poziciji vokala, gdje više nema najpoznatijeg od svih, Olafa Hayera, koji je radio s bendovima Dionysus (bili u Zagrebu svojedobno) i Magic Kingdom, potom s Lucom Turillijem i još nekima. Njega je najprije zamijenio Antonio Abate, a potom se pridružio i Marián Mayo Petranin.

Power metal ekipa iz Brna u cca 45 minuta svog nastupa prezentirala je nešto kompleksniju verziju symphonic/power metala s izraženijom klavijaturističkom teatralnošću i jasnim, odrješitim, konkretnim i karakternim gitarskim varijacijama. Uz problem sa šupljikovim zvukom u kojem je najviše stradao vokalni dio, odnosno kao da je mikrofon bio najlošije ozvučen, evidentno je da se upravo na vokalima posebnije osjećaju promjene i morat će proći neko vrijeme dok se i u tom segmentu bend ne konsolidira.

Slovak Petranin teže je vukao visoke dionice, zbog čega je katkad ispadao iz harmonije, bolje je to zvučalo kad je u njih ulazio opreznije, s laganijim prijelazima u kohabitaciji s tempom pjesme, no dojam je da bi se to moglo popraviti s vremenom, uz više vježbi i zajedničkih svirki.

Usprkos tome, Mayo je vrlo lijepo rukovodio cijelim nastupom, onako, baš kao pravi vođa orkestra, a posebne simpatije pobrao je zato što je s publikom komunicirao na hrvatskom jeziku. Što mu, doduše, ne bi trebao biti veliki problem jer je Slovak, no opet, dosta je to lijepo i dikcijski prilično ugodno bilo čuti.

Presjek dosadašnje karijere baza je koncerta iz koje, kao dojmljivije, izdvajamo „The Silence“„Flying“, potom „Marco Polo: Crimson Silk (Part 2)“, koja bi trebala biti okosnica novog albuma, a odjavna „Irgendwie Irgendwo Irgendwann“ bila je vrlo ukusna i iznimno lijepo prihvaćena obrada zaboravljenog hita njemačke pjevačice Nene iz 1984. godine.

Set-lista: 

  1. King of Persia
  2. The Chioce
  3. In The Name of God
  4. The Silence
  5. Marco Polo: Crimson Silk (Part 2)
  6. Flying
  7. Irgendwie, Irgendwo, Irgendwann (Nena cover)

Dramaturški, onako naglašeno filmsko-teatralni intro epskog naboja najavio je početak koncerta sastava Rhapsody Of Fire koji je odmah, od pjesme „Seven Heroic Deeds“ krenuo u juriš, onako „fast and furious“, baš kako i prilični njihovoj verziji „filmscore metala“, kakvom mi ju je pred 10-ak godina opisao Alex Staropoli.

Rhapsody Of Fire

Rhapsody Of Fire, za one koji ga poznaju dugo vremena, danas izgleda potpuno drugačije, od prepoznatljive ekipe tu je samo spomenuti Alex, a od 2011. i odlaska Luce Turillija, pa do 2016. kada je ‘iz sedla iskočio’ i Fabio Lione, promijenila se gotovo kompletna postava.

Obično bude najteže zamijeniti pjevača, no u ovom je slučaju Giacomo Voli, inače sudionik (2. mjesto) talijanske verzije showa „The Voice“ iz 2014., i više je nego dostojna zamjena Fabiu. Koliko god  da se, eventualno, na tu konstataciju ljutili fanove ‘pravog’ Rhapsody-a. Čak ima i sličnu ‘boju’ glasa, onako rezonantnu, prodornu, zapovjednu, na trenutke i limitirano iritirajuću, a i liderske osobine su mu očito urođene.

A kako bend zvuči, onaj tko ne zna poviše iznesene tehnikalije, pomislio bi da se 25 godina u njemu ništa mijenjalo nije. Suvereno, samouvjereno, koherentno, kompetentno. I nadasve autentično. Posebice se to dokazalo u zadnjoj trećini nastupa u kojoj su se izvele pjesme s „Dawn of Victory“, albuma koji ove godien slavi 20. rođendan.

Doduše, posao su si, hajdemo to tako reći, olakšali činjenicom da su gotovo u cijelosti odsvirali zadnji album „The Eight Mountain“, snimljen u aktualnoj postavi, no sve u svemu, nemoguće je ne zaključiti kako se radi o sjajnim glazbenicima i izraženo uigranom timu, kojemu je u prilog išao sasvim dobar sound i jako raspoložena publika.

Pokazala je to već od uvodnih taktova pjesama, posebice u „Rain of Fury“, gdje se refren pjevao iz ‘sveg glasa’, a posebno je pozdravljana izvedba pjesme „White Wizzard“, posvećena preminulom glumcu i dugogodišnjem suradniku benda Christopheru Leeju.

„Warrior Heart“ i „The Courage To Forgive“ svojim su herojsko-jurišnim epic-folk ritmovima izvlačile ono najbolje iz publike, a malo smirivanje strasti došlo je uz progresivni ep „March Against the Tyrant“ u interludisjkim diejlovima ispunjenim smirenijim tempom i akustikama.

Trilogijski “Cinematic part“, sastavljen od pjesama „Clash of Times“, „The Legend Goes On“ i „Tales of a Hero’s Fate“ bio je sjajan uvod u set pjesama s „Dawn of Victory“.

Naslovna stvar tog albuma, jednako kao i „Triumph for My Magic Steel“, a posebice, očekivano rekli bismo, „Holy Thunderforce“, izazvale su novu buru oduševljenja među publikom, ali i među bendom koji je cijeli koncert bio pod nekim posebnim dojmom, kao da momci nisu očekivali da ih ljudi toliko dobro poznaju. I podržavaju.

A dobro je bilo i na kraju, uz „Emerald Sword“, jedinu pjesmu koja je ispadala iz „The Eight Mountain“ i „Dawn of Victory“ okvira, i koja je, treba li to posebno naglašavati, izazvala mini euforiju trajanja još neko vrijeme po završetku koncerta.

Set-lista:

  1. Intro / In Principio / Abyss of Pain
  2. Seven Heroic Deeds
  3. Master of Peace
  4. Rain of Fury
  5. White Wizard
  6. Warrior Heart
  7. The Courage to Forgive
  8. March Against the Tyrant
  9. Clash of Times
  10. The Legend Goes On
  11. Tales of a Hero’s Fate
  12. Dawn of Victory
  13. Triumph for My Magic Steel
  14. The Village of Dwarves
  15. Dargor, Shadowlord of the Black Mountain
  16. Holy Thunderforce

Bis: 

  1. Emerald Sword (Followed by Finale)
  2. Outro / Custode di Pace Nema dvojbe da je Rhapsody Of Fire još jedan u nizu bendova koji debelo kasni s dolaskom u Hrvatsku, 15-ak godina sigurno, koliko je prošlo od zenita njegove popularnosti. Hipotetički, da su došli u prvim godinama ovih stoljeća, Boogaloo bi vjerojatno bio ispunjen.

No ovo su neka druga vremena, neka druga publika, neke druge okolnosti i za onim što bi bilo da je bilo ne treba žaliti. Jer nije bilo.

Rhapsody Of Fire danas jeste drugi, ali nije drugačiji bend i kao takav sigurno je mogao usrećiti one koji su bili uporni i čekali puno godina da ga vide.

Mi koji smo tu prigodu iskoristili puno ranije, usporedbe ćemo, pod pozitivnim dojmovima cjelokupnog nastupa, ostaviti za neku drugu prigodu. I potrebu.

Foto: Božidar Breški
Foto: Božidar Breški

Tags

Povezani Članci

error: Content is protected !!
Close